Književnost i fikcija

Projekcije nisu dostupne

Tišina na kraju algoritma

Prikaži sve objave
Projekcije nisu dostupne

Autor: Alex Dmowski

Co-Author: Chat GPT 5.1 (Grammar correction and editing)

Objavljeno dana: 6. Jun 2025.

Nisam talentovan softverski programer. Nisam najbrži — a definitivno nisam najbolji. Ali kada kompanija gde radim zapadne u teškoće sa nečim važnim i hitnim, zatraže moju pomoć i dobro me plate. Pojma nemam zašto.

Kompanija pravi četbotove za zabavu. Znaš one oglase poput "Razgovarajmo sa Albertom Ajnštajnom" ili "Ćaskajmo sa Merilin Monro." Što smatram prilično glupim — ali funkcioniše. Pa, funkcionisalo je, da budem precizan. Kompanija je zapela. Nema novih ideja za funkcije, ni zanimljivih likova. Ko je hteo da proba, već je probao. Prihodi su polako opadali. Pisac tima, koji je bio angažovan da kreira takve osobe, nije mogao da postigne, a kvalitet je opadao.

Naš zadatak je bio da to poboljšamo — bez prave ideje kako. To je sve što treba da znate o menadžmentu i procesima mog poslodavca, ili nedostatku procesa, vizije, plana, odgovornosti. Ali dobro.

img.png

Pisac je imao ideju da stvori poznatu osobu koja je pokušala drugi život — tako da korisnik može da razgovara, na primer, sa Donaldom Trampom, koji je usred života odlučio da promeni karijeru i postane slikar. Možda je naš pisac dobio inspiraciju iz Donaldove nedavno najavljene slike, navodno poslate Epstajnu. Ali, u svakom slučaju. Pisac mi je dao nacrt od jedne stranice o Donaldovom životu nakon karijerne promene.

Što nije bilo dovoljno da se stvori dobra AI osoba. Trebalo mi je najmanje 20 stranica teksta da popunim naš QDrant vektorski magacin, tako da AI RAG sistem može slobodno da bira dobro ugnježdene dokumente za pravilan proces usavršavanja. Izvinjavam se zbog inženjerskog žargona.

Nakon jednog dana čekanja, odlučio sam da koristim AI da generišem ono što bi naš pisac mogao da napiše. To je bio čin procrastinacije. Samo sam želeo da popunim vreme čekanja. Iznenađujuće, rezultati su bili skoro identični onome što mi je pisac dao. To me, da budem iskren, fasciniralo.

Možda je to bila slučajnost, pa sam želeo da to ponovo proverim sa pravim podacima — sa mojim ličnim podacima. Kasnije sam shvatio da je to bila pogrešna odluka.

Kompanija je bila u žurbi. "Trebala nam je ova osoba već juče," rekao je osnivač. Bio sam skeptičan da će ova osoba podmladiti kompaniju. Zatražio sam dodatna dva dana da završim svoj posao. Većinu vremena planirao sam da posvetim svojim eksperimentima.

Nakon prikupljanja svih mojih ličnih podataka — uključujući Telegram razgovore, transkripte glasovnih poziva, Google Photos, Google Drive dokumente, sve što je na neki način bilo povezano sa mnom — gledao sam u traku napretka sa blagim osmehom. Moj pas je lajao u pozadini, tražeći pažnju. Ignorisao sam ga, oči fiksirane na ekranu.

Blažen osmeh nestao je kad sam dobio rezultat ekstrapolacije.

"Ti, Alekse, dobićeš otkaz sutra," pisalo je na ekranu.

To je moralo biti pogrešno. Ponavljam, nisam talentovan programer i nisam najbolji — ali kada kompanija zapadne u teškoće, zatraže moju pomoć. Uradio sam mnogo za njih. Važan sam im. To je bilo smešno.

Smešno ili ne, tog dana sam završio svoj zadatak i poslao rezultate odmah nakon. Ostatak dana proveo sam u svom stanu u prelepom delu Varšave — sa pomalo zelenkastim licem.

"Ovo je smešno," stalno sam slušao u svojoj glavi.

"Slušaj, Alekse, sviđaš mi se…" — tako je moj menadžer započeo razgovor sledećeg dana.

Nabrojao je šta sam sve uradio za njih, šta kompanija radi, da moraju da smanje troškove, da zaista cene moj rad — i još mnoge druge gluposti.

"Tako da smo odlučili da pauziramo tvoj radni odnos na neko vreme i fokusiramo se na opstanak kompanije." — tako je završio.

To nije bilo nimalo smešno. Trebala su mi tri dana da to prihvatim. Srećom, imao sam dobre ušteđevine — i taj jezivi komad softvera.

Nakon tri dana buljenja u plafon, vratio sam se softveru. Šta drugo bih mogao da radim? Bio sam nezaposlen, emocionalno povređen, i znatiželjan.

Otvorio sam interfejs za ekstrapolaciju i ukucao:

"Šta ako nismo uzeli psa pre godinu dana?"

Rezultat: U 99,9% varijacija — ipak smo uzeli psa. Samo kasnije.
Ponekad je to vipet. Ponekad mešanac. U jednom retkom slučaju, uzeli smo mačku. Mačka je pobegla za šest meseci.

Sledeći test:

"Šta ako sam osvojio na lutriji?"

Dobre vesti — jesam. Jednom ili dvaput u različitim vremenskim linijama. A onda sam sve izgubio na nekretninama u Italiji ili sumnjivim kripto startupima. Nije detektovana sreća.

A onda sam postao hrabriji.

Postavio sam pravo pitanje — ono na koje sam oduvek želeo odgovor:

"Šta ako sam pobedio na programerskim olimpijadama pre 15 godina?"

Rezultat: promene u životu. Masovne.

Ta verzija mene upisala je vrhunski univerzitet u drugoj zemlji. Stekao je prijatelje — prave prijatelje, sa mišljenjem i ukusom za arhitekturu. Osnovao je startap za mašinsko učenje pre nego što sam ja naučio da održim kontakt očima na intervjuima.

I najčudnije od svega — činio se... srećnim?

Pregledao sam dnevnike njegovog života. Pio je smutije u Palo Altu. Surfovao. Pitao se pred investitorima i bio odbijan. Onda se ponovo pitao. Na kraju je neuspeh prihvatao sa stilom.

img.png

Išao je na sastanke sa ljudima koje nisam mogao ni da zamislim da postoje. Čitao je poeziju. Čak je imao terapeuta.

Ali najčudniji deo? Pred kraj svoje vremenske linije, ostavio je privatnu belešku u sistemu:

"Ponekad se pitam kakav bi mi život bio da sam ostao u Poljskoj. Možda u malom stanu u Varšavi. Možda šetajući psa. Mislim da bih i to voleo."

Tada sam zatvorio laptop.

Nisam dirao softver nedelju dana. Otišao sam na duge šetnje. Slušao muziku bez preskakanja svakih 30 sekundi.

Sve vremenske linije, sve verzije mene, sve simulacije — odzvanjale su mi u glavi kao reprize emisije koju sam već gledao.

Shvatio sam da su drastične promene učinile da postanem neprepoznatljiv. To nisam bio ja — samo projekcije. Grane koje rastu u svim pravcima, ali iz korena kojeg se jedva sećam da sam posadio.

Otvorio sam aplikaciju poslednji put.
Završni upit:

"Šta ako više ne postavljam pitanja?"

Sistem se zamrznuo. Zatim odgovorio:

"Nema dostupnih projekcija."

Dobro.

Isključio sam laptop i arhivirao dnevnike.

Pas me gledao. Obično to radi kada je vreme za šetnju — u 15 časova.

I prvi put posle nekoliko nedelja, nisam želeo da budem na bilo kojem drugom mestu.

img.png